Odluka Ustavnog suda BiH po apelaciji podnesenoj od strane Advokatskog društva Marić & Co predstavlja historijski značaj za zaštitu prava poreznih obveznika u BiH i prvi korak ka otklanjanju dugogodišnje nepravde kojoj su bili izloženi. Istovremeno, ova odluka predstavlja prekretnicu u odnosu Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) i poreznih obveznika, ali i prekretnicu u praksi Odjeljenja za upravne sporove Suda BIH koji je u dosadašnjoj praksi nerijetko prihvatao UIO i njene stavove kao vrhunski autoritet kada je u pitanju porezna materija.
Naime, veliki broj poreznih obveznika je bio suočen sa situacijom da prilikom ostvarivanja povrata značajnih iznosa PDV-a, umjesto isplate tih iznosa, nadležna inspekcija izda nalog za punu kontrolu poreznog obveznika. U tom slučaju, za sve vrijeme trajanja te kontrole, odnosno upravnog postupka i upravnog spora, poreznom obvezniku ne bi bio vraćen iznos PDV-a, a prilikom konačne isplate povrata PDV-a, UIO poreznim obveznicima nije isplaćivala zakonsku zateznu kamatu za vrijeme dok je isplata bila obustavljena.
Ovakav stav UIO je zasnovala na odredbi člana 14. stav 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojom je propisano da „ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrati se vrše u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat.“ Dodatno, pozivajući se na odredbu člana 139a stav 1. Zakona o upravnom postupku BIH kojom je propisano da se upravni postupak prekida „dok prethodno pitanje nije riješeno“, te da „prekidom postupka prestaju teći svi rokovi za procesne radnje“ UIO je ove odredbe tumačila na način da porezna kontrola predstavlja prethodno pitanje za povrat PDV-a, te da pravo na povrat nastaje tek momentom okončanja porezne kontrole, upravnog postupka i upravnog spora, odnosno da tek tada UIO stiče saznanje da treba izvršiti povrat.
Iz naprijed navedenih razloga, UIO nije priznavala, odnosno odbijala je isplatiti i zakonske zatezne kamate na sredstva poreznih obveznika koja je koristila, unatoč činjenici da su upravni sudski postupci trajali godinama. Nažalost, ovakve stavove UIO nekritički je podržavao i Sud BiH, te su sve tužbe podnesene po ovom osnovu bile redovno odbijane.
Prihvatajući u cjelosti stavove iznesene u apelaciji advokatskog društva Marić & Co, Ustavni sud BiH je u presudi AP 3548/18 donesenoj na sjednici održanoj 04.06.2020. godine ukinuo presudu Suda BiH, zaključujući „da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i sudovi odbili apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate za neblagovremeno izvršene povrate PDV-a primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
Ustavni sud BIH u potpunosti dijeli i stavove iznesene u apelaciji da je „nesporno da je Zakonom o PDV-u regulirano pitanje roka za povrat PDV-a, te da je stoga ovaj zakon lex specialis u odnosu na Zakon o postupku indirektnog oporezivanja. Stoga se povrat PDV-a ima izvršiti najkasnije u roku od 60 dana po isteku roka za predaju prijave PDV-a, a ne „u roku od šest mjeseci od kada je UIO saznao za tačan iznos.“ .
Primjenu roka od 6 mjeseci, koji UIO uobičajeno koristi, Ustavni sud BIH je ocijenio proizvoljnim načinom miješanja u imovinu apelanta, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ na način kako to propisuje član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Sve i kada se ostavi po strani činjenica da je apelant donošenjem ove odluke stekao mogućnost ostvarivanja prava na naplatu iznosa od oko 3.000.000,00 KM po osnovu zakonske zatezne kamate, ova odluka predstavlja presedan koji bi trebao omogućiti poreznim obveznicima zaštitu njihovih prava, te promijeniti stavove i način postupanja UIO i Suda BiH, iz čega je vidljiv višestruki značaj same odluke.
Korist za porezne obveznike je očigledna, obzirom da im odluka Ustavnog suda BIH definitivno omogućava naplatu zakonske zatezne kamate na sve iznose PDV-a čiji im povrat ne bude izvršen u roku propisanom u Zakonu o PDV-u, neovisno o bilo kakvom postupku kontrole od strane UIO.
Svakako, ova odluka ne utiče na pravo UIO da izvrši kontrolu poreznog obveznika prije nego što izvrši povrat PDV-a, ali doprinosi tome da se prekid postupka povrata koristi na mnogo odgovorniji način, te da se takav prekid povrata vrši samo onda kada je to stvarno potrebno. Porezni obveznici više neće trpiti štetu zbog neodgovornog postupanja UIO, nego će sve štetne posljedice takvog postupanja snositi upravo UIO koja će biti dužna isplatiti zateznu kamatu na sve iznose PDV-a koje je neosnovano zadržala.
Konačno, za očekivati je, ne samo da će se promijeniti praksa postupanja sudova u sličnim predmetima, već i pristup Suda BiH u upravnim sporovima kada se UIO pojavljuje kao tužena strana. U modernoj državi, svrha postojanja upravnog sudovanja je pružanje zaštite poreznim obveznicima od nezakonitog postupanja države, a ne zaštita države od njihovih opravdanih zahtjeva, kako je to do sada nerijetko bio slučaj. U ovom trenutku je neizvjesno da li će ova odluka Ustavnog suda BIH zaista promijeniti raniji pristup Suda BIH, ali ostaje nada da će predstavljati inicijalnu kapsulu za početak takvog procesa.